Žitelji su Gubbia i okolice živjeli u velikom strahu. Krvožedan vuk je dan za danom vršio pokolj. Munjevitom brzinom oderao bi janje ili kozlića pa se izgubio u guštiku šuma. Kad su mještani podigli hajku vuk se sakrio. I vješti lovci su ga se bojali.

U Gubbio je stigao iz Asiza sluga Božji brat Franjo. Rekli su mu kako im vuk uništava stada i boje se za svoje živote. Sveti Franjo im obeća:

„Smirite se i nemojte se bojati! Poći ću u potragu za vukom. Povest ću ga ovamo na trg. Uzdam se u Boga. On će mi pomoći.“

Tako brat Franjo izađe iz gradića zvana Gubbio u potragu za vukom. Raspitivao se kod seljaka. Napokon ga izdaleka opazi. A i vuk primijeti njega pa otvorene gubice pojuri prema njemu...

„Brate vuče, dođi, dođi k meni... Hajde budi dobar. Tako! Sjedni ovdje, moram s tobom porazgovoriti!

Brate vuče, ljudi se tuže na tebe. Klao si... Ali znam da ti nisi zao. Glad te prisilila. Želim, dakle, s tobom sklopiti ugovor...

Ti više nećeš činiti zlo, a Gubbio će te, svaki dan snabdijevati hranom. Obećajem ti u ime svih stanovnika.“

Vuk zatvori oči i spusti njušku.

„Pođi sa mnom. Ne boj se! Idemo u Gubbio potvrditi ovaj ugovor u Ime Božje.“

S visokih prozora Gubbia opazili su neobični prizor, i vijest je prošla gradom.

„Da, Franjo je s vukom koji se prometnuo u krotko janje. Vidio sam ih svojim očima!“

Svi se strče na glavni trg da izbliza vide vuka. Brat Franjo im se obrati:

Braćo moja, vuk mi je zadao vjeru da neće više nikome činiti zla ako se vi pobrinete za potrebnu mu hranu. Prihvaćate li?“